Dvanaest dana sjećanja: 11. juli

Jutro 11. jula bilo je neuobičajeno mirno otprilike do 11:15 sati, kada su na Srebrenicu ispaljene četiri granate s područja Budaka, sjeverno od enklave. Nizozemski bataljon je podnio nekoliko zahtjeva za blisku vazdušnu podršku, ali se ništa nije dogodilo. Do tada se ispred baze čete Bravo okupilo više hiljada bosanskih Muslimana, koji su tražili da ih puste unutra jer su smatrali da će u bazi biti bezbjedni. Na kraju, oko 11:00 sati, ta grupa ljudi se probila kroz odbranu čete Bravo i ušla u bazu. Negdje oko podneva, jedna minobacačka granata pala je između dva oklopna transportera u bazi i ranila nekoliko ljudi. U međuvremenu, veliki broj bosanskih Muslimana iz svih dijelova grada krenuo je ka Potočarima. Poslije granatiranja baze čete Bravo, vojnici Nizozemskog bataljona počeli su da prate ljude koji su se nalazili u bazi dok su pješke prelazili četiri kilometra do baze UN-a. Bosanski Muslimani su pošli tamo kao neorganizovana masa, a kasnije su formirali kolonu koja se sklanjala s puta da bi omogućila prolaz vozilima Nizozemskog bataljona koja su prevozila bolesne i povrijeđene. U 13:00 ili 14:00 sati, jedinice bosanskih Srba bile su na okolnim visovima koji gledaju na enklavu s istočne strane. U pokušaju, kako se čini, da zaplaše bosanske Muslimane koji su bježali i usmjere ih u pravcu Potočara, snage bosanskih Srba pucale su na grupu bosanskih Muslimana koja se kretala prema sjeveru i granatirale je. Baš u tom trenutku počeli su vazdušni udari NATO-a na položaje bosanskih Srba, koji su trajali oko 30 minuta. Franken je ubrzo dobio poruku od snaga bosanskih Srba da će baza UN-a, uključujući i prostor na kome su se okupile izbjeglice, biti granatirana, a da će vojnici Nizozemskog bataljona koje su snage bosanskih Srba zarobile biti ubijeni ukoliko vazdušni udari odmah ne prestanu.  Granatiranje je uskoro nastavljeno i na prostor oko autobuske stanice u gradu Srebrenici je otvorena minobacačka vatra. Franken je izdao uputstvo četi Bravo da se povuče iz grada Srebrenice i krene prema Potočarima na začelju grupe bosanskih Muslimana, ostajući tako između njih i snaga bosanskih Srba. U toku dana, s preostalih posmatračkih položaja ljudstvo se ili povuklo ili su te posmatračke položaje zauzele snage bosanskih Srba – s izuzetkom posmatračkog položaja Papa. Među jedinicama VRS-a koje su napredovale prema Srebrenici bili su pripadnici 10. diverzantskog odreda, Vukovi sa Drine i dijelovi Bratunačke i Milićke brigade. Generalno, jedinice bosanskih Srba naišle su na slab otpor dok su se približavale gradu Srebrenici i tokom ulaska u grad. Po dolasku u grad, pripadnici 10. diverzantskog odreda pozvali su malobrojne ljude koji su ostali u gradu da napuste kuće. Dok su se jedinice približavale centru grada, pojavio se jedan vojno sposoban muškarac, i mada je izjavio da nije pripadnik ABiH i da nema nikakvih problema s bosanskim Srbima, komandant 10. diverzantskog odreda Milorad Pelemiš naredio je jednom vojniku bosanskom Srbinu da tom čovjeku prereže grkljan, što je vojnik i učinio.

Do 17:00 sati, snage bosanskih Srba prestale su da granatiraju grad.  Otprilike u to vrijeme, Pandurević je izvijestio Mladića, koji je tokom cijelog tog dana ostao sa Živanovićem i Krstićem na IKM-u Pribićevac, da je dio njegove taktičke grupe ušao u grad.  Mladić je zatim naredio Krstiću i Živanoviću da pođu s njim i odmah se uputio u Srebrenicu.  Dok su hodali kroz grad, naišli su na Pandurevića, Trivića i druge oficire VRS-a. U centru Srebrenice, Mladić je pred televizijskom kamerom izjavio: 

Evo nas, 11. jula 1995. godine, u srpskoj Sreberenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru. Zatim je naredio pripadnicima snaga bosanskih Srba da nastave pravo za Potočare. Gvero je u kasnim popodnevnim i ranim večernjim satima razgovarao s Nicolaiem i Gobilliardom. U razgovoru s Nicolaiem, Gvero je negirao da snage bosanskih Srba napadaju položaje UN-a ili da gađaju civilno stanovništvo. U razgovoru s Gobilliardom, Gvero je ponovio ono što je već bio rekao Nicolaiu i iznio sugestiju da su bosanski Muslimani pucali na Nizozemski bataljon. Gobilliard je obavijestio Gveru da je Nizozemski bataljon dobio naređenje da se sastane s lokalnim komandantom bosanskih Srba da bi obezbijedio prekid vatre, i podsjetio Gveru da UNPROFOR-u i dalje stoje na raspolaganju avioni za odbranu Nizozemskog bataljona i civilnog stanovništva.  Nakon što je većina stanovnika Srebrenice otišla na sjever u Potočare, neki bosanski Muslimani koji su živjeli u blizini posmatračkog položaja Papa ostali su u svojim kućama, ali njih su na kraju očistili pripadnici Borovčaninovih jedinica.  Vojnici bi ubacili ručne bombe u kuće i ušli u njih sa psima; nakon toga su se čuli pucnji i jauci, a vojnici bi izašli iz kuće i zatim je zapalili.  Taj postupak se nastavio tokom nekoliko sati 11. jula, kao i narednog dana.

 Kada su žene, djeca i stariji muškarci krenuli u Potočare, vojno sposobni muškarci pošli su pješke kroz šumu jer su se bojali da će biti ubijeni ako pođu sa svojim porodicama. Pronio se glas da muškarci treba da se upute ka Šušnjarima i Jaglićima.

U toku noći s 11. na 12. jula, grupa koja se okupila u Šušnjarima krenula je u pravcu sjeverozapada, prema Tuzli. Na ulazu u šumu Buljim, ova grupa, u kojoj je bilo 10.000 do 15.000 ljudi, većinom muškaraca i dječaka starosti od 16 do 65 godina, formirala je kolonu. Posljednji iz grupe pošli su iz Šušnjara u popodnevnim satima 12. jula. Kolona je bila dugačka otprilike deset kilometara. Vojnici ABiH, koji nisu svi bili naoružani, predvodili su prvu trećinu kolone.  Drugi su bili raštrkani među nenaoružanim civilima koji su išli za njima.  Ljudi su hodali u koloni po jedan u pravcu Tuzle.

Sastanci u hotelu „Fontana“ 

 Prvi sastanak

Dana 11. jula 1995., pošto je dobio informaciju o predstojećem sastanku između Mladića i oficira Nizozemskog bataljona, Momir Nikolić je s Mirkom Jankovićem otišao u hotel „Fontana“ da bi organizovao obezbjeđenje. Tamo je s istim zadatkom poslato i 10 do 15 pripadnika VP-a Bratunačke brigade. Oko 20:00 sati, Karremans, Boering i Rave došli su u hotel. Kada su ušli u zgradu, vidjeli su nekoliko vojnika Nizozemskog bataljona koji su bili zarobljeni na svojim posmatračkim položajima 8. i 9. jula 1995. Ubrzo potom, počeo je sastanak VRS-a i oficira Nizozemskog bataljona. Mladić, Živanović, pukovnik Radoslav Janković iz Glavnog štaba i Svetozar Kosorić, pomoćnik načelnika štaba za obavještajne poslove Drinskog korpusa,  prisustvovali su sastanku17048 sa strane VRS-a. Prisutan je bio i Petar Ušćumlić, koji je obavljao dužnost prevodioca za Nizozemski bataljon. Velika ekipa kamermana snimala je dio sastanka. Mladić je diktirao uslove sastanka. Prvih deset minuta bilo je vrlo napeto i predstavnici Nizozemskog bataljona osjećali su se ugroženo. Mladić je ljutito predbacivao Karremansu da je naoružavao bosanske Muslimane, kao i za vazdušne udare NATO-a na položaje VRS-a.  Mladić je takođe optužio Nizozemski bataljon da je otvarao vatru na vojnike VRS-a u Srebrenici. Zatim je Mladić pitao Karremansa šta želi, pošto je on tražio sastanak. Karremans je rekao Mladiću da mu je Komanda UNPROFOR-a za BiH naredila da „ispregovara ili zatraži“ transport za bosansko muslimansko stanovništvo − oko 10.000 žena i djece koji su se nalazili u bazi UN-a − i vojnike Nizozemskog bataljona. Po Karremansovim riječima, te žene i djeca bili su bolesni, umorni i veoma preplašeni.17057 Karremans je takođe zatražio humanitarnu pomoć, kao što su hrana i lijekovi. 

 U jednom trenutku tokom sastanka, Mladić je ponudio Karremansa i druge oficire Nizozemskog bataljona cigaretama, rekavši, „nije ti zadnja u životu“. Kada se Karremans zahvalio Mladiću za dobar tretman zarobljenih vojnika Nizozemskog bataljona, Mladić je rekao da su vojnici Nizozemskog bataljona u hotelu, ali da neće tu biti dugo smješteni „ako oni nastave da bombarduju“. Dodao je: „Znamo i mi da bombardujemo“.  Mladić je takođe rekao da ni vojnici Nizozemskog bataljona ni muslimansko stanovništvo nisu cilj operacija VRS-a. Zatim je rekao Karremansu da dovede „predstavnike civilnog stanovništva“. Mladić je dodao da Karremans može da dovede i predstavnike ABiH ukoliko ABiH želi da razgovara. Po Raveovim riječima, Mladić je rekao oficirima Nizozemskog bataljona da stupe u kontakt s ABiH, jer vojnici ABiH treba da predaju oružje i da će, ukoliko postupe u skladu s tim zahtjevom, biti smatrani ratnim zarobljenicima i pritvoreni.  Mladić je rekao Karremansu da se vrati u 23:00 sati i zatražio od njega da naruči autobuse, na što je Karremans odgovorio da misli da se to može organizovati. Mladić je sve učesnike sastanka ponudio pićem i održao zdravicu. Poslije sastanka, koji je trajao između 30 minuta i jednog sata, Momir Nikolić je otpratio oficire Nizozemskog bataljona natrag do Žutog mosta; oni su zatim pokušali da pronađu nekog predstavnika muslimanskog stanovništva ili ABiH. Nesib Mandžić, nekadašnji nastavnik, prihvatio je da bude predstavnik stanovništva.

Drugi sastanak

 Otprilike oko 22:30 sati, Karremans, Boering i Rave su zajedno s Mandžićem ponovo pošli iz Potočara u hotel „Fontana“ i stigli tamo u 23:00 sati.17071 Nakon toga je počeo drugi sastanak. Prisutni su bili Mladić, Radoslav Janković, Kosorić i Krstić, kao i Ušćumlić i ekipa video snimatelja. Deronjić i Ljubisav Simić, Predsjednik SO Bratunac, takođe su bili prisutni. Karremans je predstavio Mandžića kao predstavnika muslimanskog stanovništva. 

Ponavljajući da je situacija u Potočarima veoma teška, Karremans je rekao da se u bazi UNa i okolnim fabrikama nalazi 15.000 do 20.000 ljudi − među kojima je 88 ranjenih − i da pristiže još ljudi, od kojih su oko 95% žene, djeca i stariji. Dok je Karremans to govorio, čulo se skvičanje svinje koju su klali. Karremans je nadalje rekao da je Nizozemski bataljon pitao bosanske Muslimane u Potočarima gdje žele da budu prebačeni i da bi se evakuacija mogla isplanirati na osnovu njihovih godina i zdravstvenog stanja. Karremans je rekao da UNHCR u Beogradu ima na raspolaganju 30 vozila koja bi mogla da se dovezu ako to bude dogovoreno.

Otprilike oko 22:30 sati, Karremans, Boering i Rave su zajedno s Mandžićem ponovo pošli iz Potočara u hotel „Fontana“ i stigli tamo u 23:00 sati.17071 Nakon toga je počeo drugi sastanak.17072 Prisutni su bili Mladić, Radoslav Janković, Kosorić i Krstić, kao i Ušćumlić i ekipa video snimatelja.17073 Deronjić i Ljubisav Simić, Predsjednik SO Bratunac, takođe su bili prisutni.17074 Karremans je predstavio Mandžića kao predstavnika muslimanskog stanovništva.

Ponavljajući da je situacija u Potočarima veoma teška, Karremans je rekao da se u bazi UNa i okolnim fabrikama nalazi 15.000 do 20.000 ljudi − među kojima je 88 ranjenih − i da pristiže još ljudi, od kojih su oko 95% žene, djeca i stariji. Dok je Karremans to govorio, čulo se skvičanje svinje koju su klali. Karremans je nadalje rekao da je Nizozemski bataljon pitao bosanske Muslimane u Potočarima gdje žele da budu prebačeni i da bi se evakuacija mogla isplanirati na osnovu njihovih godina i zdravstvenog stanja. Karremans je rekao da UNHCR u Beogradu ima na raspolaganju 30 vozila koja bi mogla da se dovezu ako to bude dogovoreno.

Mladić je zatim naredio da se donese polomljena tabla sa zgrade Skupštine opštine Srebrenica, i objasnio da ju je on donio i da je pješke prošao kroz grad; za prisutne pripadnike Nizozemskog bataljona, to je predstavljalo poruku da je VRS sada preuzeo kontrolu.  Mladić je zatim pitao Mandžića šta on hoće, na što je Mandžić odgovorio da on nije zvanični predstavnik „izbjeglica“ i da je „potpuno nepripremljen“ Mladić je zatim rekao Mandžiću sljedeće:

Ja vas molim da zapi{ete. Pod broj jedan, trebate da polo`ite oru`je, i svima koji polo`e oru`je garantujem `ivot. I imate moju re~, kao ~oveka i generala, da }u iskoristiti svoj uticaj da pomognem nedu`nom muslimanskom stanovni{tvu koje nije cilj dejstva Vojske Republike Srpske. Cilj na{eg dejstva nisu ni humanitarne organizacije, me|unarodne niti snage UNPROFORA. Iako su snage NATO pakta, po zahtevu UNPROFOR-a, kao i snage UNPROFOR-a, danas tukle na{, ne samo polo`aj Vojske Republike Srpske, ve} i civilno stanovni{tvo. Da bih mog’o da odlu~im i kao ~ovek i kao komandant, trebam da dobijem jasan stav predstavnika va{eg naroda: da li `elite da opstanete, […] ostanete ili nestanete. I spreman sam sutra primiti delegaciju odgovornih ljudi muslimanske strane, u 10 sati na ovome mestu, sa kojima mogu razgovarati o spasu izbavljenja va{ega naroda iz enklave, biv{e enklave Srebrenica. Do 10 sati naredi}u, sutra, obustavu operacija. Ukoliko  […] va{i[…] borci[…] […] polo`e oru`je, postupa}emo u duhu me|unarodnih konvencija i svakome garantujemo `ivot. ^ak i onima koji su po~inili zlo~ine prema na{em narodu. Da li ste me razumeli? Nesibe, i u va{im je rukama sudbina va{eg naroda. Ne samo na ovom prostoru

Mandžić je ponovio da je on izabran kao „slučajni predstavnik“, ali mu je Mladić rekao da dovede „ljude koji mogu obezbediti predaju oružja i spasiti [njihov] narod od uništenja“. Prema Raveovim riječima, Mladić je takođe rekao Mandžiću da civilno stanovništvo može slobodno da ide i dodao da može da obezbijedi autobuse koji će prevesti ljude gdje god oni žele da idu. Nakon ovog sastanka, oficiri Nizozemskog bataljona i Mandžić su se vratili u bazu UN-a, gdje ih je opet dopratio Momir Nikolić. Mandžić je izgledao uplašeno, zabrinuto i „gotovo u panici“.  Zatim je otišao da potraži još predstavnika i najzad je pronašao još dvoje civila, Ćamilu Purković i Ibru Nuhanovića, koji su bili voljni da ga podrže.

izvor: https://www.srebrenicamemorial.org/bs/article/270/dvanaest-dana-sjecanja-11-juli

Džuma Namaz

Social Media

Radno Vrijeme

Vaktija