Dvanaest dana sjećanja: 13. juli

Pripadnici snaga bosanskih Srba odvajali su muškarce i dječake, bosanske Muslimane, i vodili ih u „bijelu kuću“. Među tim muškarcima i članovima njihovih porodica koje su ostavljali za sobom vladao je veliki strah. Kada su muškarci, bosanski Muslimani protestovali zbog toga što ih odvajaju od njihovih porodica, Janković im je rekao da nemaju razloga da brinu i da će „sve biti u redu“. Takođe je rekao da će se muškarci kasnije pridružiti svojim porodicama.

Naoružani vojnici VRS-a iz 10. diverzantskog odreda i 65. zaštitnog puka primorali su muškarce da ostave svoje lične stvari, koje su bile naslagane na gomili na oko 30 do 40 metara od „bijele kuće“, pored puta. Među tim stvarima bile su lične karte muškaraca, novac koji su imali u džepovima, novčanici, prtljag, odjeća i druge vrijedne stvari. Baš u trenutku kada je započet prevoz žena, djece i starih, Mladić je rekao Frankenu da želi da ispita muškarce stare od oko 16 do 60 godina, jer su oni bili potencijalni vojnici, i da provjeri „ima li među njima ratnih zločinaca“. Rave je pitao Mladića zašto se muškarci, bosanski Muslimani odvajaju, na što mu je Mladić odgovorio da VRS pokušava da utvrdi da li među muškarcima ima vojnika; i da će, ako ih ima, oni biti odvojeni, da će postati ratni zarobljenici, da će biti odvedeni u logor za ratne zarobljenike u blizini Bijeljine, i razmijenjeni za ratne zarobljenike bosanske Srbe. Dana 13. jula, Rutten i njegov kolega uspjeli su da uđu u „bijelu kuću“ i vidjeli su prostoriju koja je izgledala kao „prostorija za ispitivanje“, mada nisu mogli u nju da uđu jer su im pripadnici snaga bosanskih Srba zaprijetili oružjem. Prostorije na spratu bile su popunjene s pedesetak muškaraca, bosanskih Muslimana, starih između 45 i 55 godina, i nekoliko dječaka starih otprilike 12 do 14 godina. Rutten je kasnije opet otišao u „bijelu kuću“ dok je čekao da odu i posljednji autobusi koji su prevozili civile bosanske Muslimane; i kuća i balkon su bili prepuni muškaraca, bosanskih Muslimana; bilo ih je oko 300. Na licima im se vidio užasan strah.

Dana 13. jula pripadnici Holandskog bataljona su svim izbjeglicama naredili da iz hale izađu i krenu ka glavnoj kapiji baze UN-a. Naoružani holandski vojnici su bili zaduženi za slanje izbjeglica van baze tako što su od ovih vrata do glavne kapije postavili improvizovanu stazu od plastičnih traka na kočićima. Staza je bila široka oko jedan metar a sa obje strane su stajali naoružani holandski vojnici koji su izbjeglice usmjeravali prema izlazu iz baze. Na izlazu su stajali pripadnici vojske i policije Republike Srpske zajedno sa holandskim vojnicima i počeli odvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece prilikom izlaska iz baze.

Dana 13. jula 1995., oficiri Nizozemskog bataljona Rutten, Koster i Van Schaik bili su u patroli u Potočarima, blizu blokade napravljene od četiri oklopna transportera Nizozemskog bataljona.Tamo su ta tri oficira od svog prevodioca bosanskog Muslimana čula za glasine da su neki muškarci ubijeni u dijelu Potočara „nedaleko od bunara, blizu puta, na strani Budaka“. Pošto ih je jedna mještanka uputila na tu stranu, tri oficira su pošla neasfaltiranim putem prema jednom potočiću dok nisu stigla do livade koja se nalazila iza jedne kuće, na udaljenosti od oko 80 ili 100 metara jugozapadno od „bijele kuće“.Kada su došli na livadu, vidjeli su kako na zemlji leže tijela devet muškaraca u civilnoj odjeći, koji su svi bili stari oko 45 do 55 godina. Svi su bili ustrijeljeni i na leđima su u visini srca imali rupe od metaka iz malokalibarskog oružja. Rutten je vidio da su ti muškarci ustrijeljeni nedavno, jer su im tijela još uvijek bila topla, nije bilo muha, a iz rana im je još uvijek curila krv. Prema Ruttenovim riječima, izgledalo je da su tijela bila pomjerana. Oficiri Nizozemskog bataljona su zaključili da su ti ljudi bili pogubljeni. Rutten je fotografisao leševe i rekao Van Schaiku da uzme isprave koje su ležale na travi ispred leševa.U tom trenutku je otvorena vatra, a Rutten je naredio Van Schaiku da baci isprave.Tri oficira su zatim otišla odatle. U noći 13.  jula 1995. ili približno tog datuma ubijeno 25 muškaraca, bosanskih Muslimana, koji su bili zatočeni u školi u Lukama blizu Tišće i potom po kratkom postupku pogubljeni na jednom obližnjem pašnjaku na osami.

U jutarnjim satima 13. jula, pripadnici snaga bosanskih Srba počeli su preko megafona da pozivaju ljude iz kolone koji su bili u šumi da se predaju govoreći im da će biti bezbjedni i obećavajući da će se poštovati Ženevske konvencije.  Međutim, ako se ne predaju, biće granatirani i ubijeni. Konkretno, pripadnici snaga bosanskih Srba vozili su se putem Bratunac– Konjević Polje u ukradenom oklopnom transporteru UNPROFOR-a sa zastavom UN-a i pozivali ljude iz kolone da se predaju; srpski vojnici su nosili uniforme UN-a kako bi zavarali bosanske Muslimane i naveli ih da pomisle da će im biti garantovana bezbjednost nakon zarobljavanja. Otprilike u 10:00 sati, pripadnici snaga bosanskih Srba su preko megafona izdali ultimatum ljudima iz kolone koji su se krili u šumi da se predaju; drugi ultimatum izdat je oko 15:00 sati. Ljudi iz kolone nisu bili saglasni da li da se predaju. Međutim, poslije drugog ultimatuma, veliki broj bosanskih Muslimana spustio se s brda na asfaltni put i predao se. Zatim su im oduzete lične stvari. Uprkos tome što su 13. jula zarobljene hiljade bosanskih Muslimana iz kolone, izviješteno je da je otprilike 3.000 do 4.000 ljudi uspjelo da pređe put Bratunac–Konjević Polje i Konjević Polje–Milići napredujući ka Cerskoj. Zatočenje muškaraca, bosanskih Muslimana, iz kolone. U jutarnjim satima 13. jula, snage bosanskih Srba dobile su informaciju da je u toku zarobljavanje velikog broja muškaraca, bosanskih Muslimana, ili njihova predaja duž ceste. U presretnutom razgovoru od 13. jula, u 17:30 sati, govori se da je oko 6.000 bosanskih Muslimana zatočeno na tri lokacije, približno po 1.500 do 2.000 muškaraca na svakoj od njih. Prema tom presretnutom razgovoru, jedna od lokacija nalazila se „gore gde je onaj punkt na raskrsnici“, za koju Vijeće konstatuje da se radi o raskrsnici u Konjević Polju; druga se nalazila „na pola puta od punkta do tamo ukrcaja“, za koju Vijeće zaključuje da se radi o livadi u Sandićima, a treća je izričito navedena kao stadion u Kasabi, za koju Vijeće zaključuje da se radi o fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.

 Livada u Sandićima

Je veliki, otvoreni komad zemlje na putu Bratunac–Konjević Polje, bila je udaljena otprilike kilometar od skladišta u Kravici, u pravcu Konjević Polja; nalazila se preko puta jedne spaljene kuće. Tokom cijelog dana 13. jula 1995., muškarci iz kolone, bosanski Muslimani, koji su se predali ili koji su zarobljeni nakon što su izašli iz šume, okupljani su kod puta Bratunac–Konjević Polje. Tamo su pripadnici snaga bosanskih Srba natjerali zatočenike da svoje stvari bace na velike gomile i da im predaju vrijedne predmete. Ljudi su potom natjerani da pređu put i pješače prema livadi u Sandićima, gdje su ih čuvali pripadnici snaga bosanskih Srba. Na livadi u Sandićima bilo je zatočeno 900 do 2.000 muškaraca, bosanskih Muslimana, iz kolone. Tamo je bila i jedna grupa žena i male djece. Zatočenicima je naređeno da sjede u redovima, a na oba kraja svakog reda stražarila su po dvojica pripadnika snaga bosanskih Srba. Zatočenici nisu dobili hranu, već su im dali samo malo vode i nekoliko cigareta.U jednom trenutku, nekolicini zatočenika, uključujući djecu, dozvoljeno je da donesu vodu i podijele je zatočenicima, jer su mnogi počeli da padaju u nesvijest zbog vrućine.Pored toga, neki zatočenici su polijevani vodom iz vatrogasnog vozila. Pripadnici snaga bosanskih Srba su neke od zatočenika na livadi maltretirali, a neke su izdvojili, odveli ih i oni se više nisu vratili.Onima koji su ranije bili ranjeni, ili povrijeđeni, nije pružena medicinska pomoć.  Dalje, u toku dana, ranjeni i povrijeđeni su odvedeni u kuću blizu livade i kasnije pogubljeni.Poslije smjene straže, zatočenike su natjerali da legnu potrbuške i da duže vrijeme ruke drže na potiljku, a zatim da aplaudiraju i uglas viču: „Živio kralj, živjela Srbija.“ Isto tako, tokom poslijepodneva, na livadu u Sandićima došao je i Mladić s petoricom ili šestoricom muškaraca u uniformama i nekoliko novinara, koji su fotografisali i snimali tamošnje uslove. Mladić se obratio zatočenicima; obećao je da će biti bezbjedni i da će sljedećeg dana biti razmijenjeni, i obavijestio ih da su njihove porodice bezbjedno prevezene u Tuzlu. Zatvorenici su aplaudirali Mladiću i on je otišao nakon pet do deset minuta. Kasnije tokom poslijepodneva, zatočenici su odvezeni s livade u Sandićima; zatočenici su u grupama ukrcavani u autobuse, ili su pješačili ka skladištu u Kravici, dok su drugi ukrcani u kamione i autobuse i odvezeni u grad Bratunac. Tokom cijelog dana na fudbalsko igralište u Novoj Kasabi dovođeni su drugi muškarci iz kolone, bosanski Muslimani, koji su se predali ili koji su bili zarobljeni. Takođe tog poslijepodneva, Mladić je došao na fudbalsko igralište u maslinastozelenom oklopnom transporteru. Vrijeđao je i psovao zatočenike i rekao im da postoje specijalne jedinice sa psima koje pokrivaju svaki pedalj šume tako da niko ne može preći put Nova Kasaba–Konjević Polje. Mladić je zatočenicima takođe rekao da će dobiti hranu i vodu, nakon čega će „vidjeti da li će ih u Krajinu kod Fikreta Abdića il‘ u Batkoviće,  u logor“. U tom trenutku, jedan zatočenik je ustao; vojnici su ga najprije udarali nogama i kundacima pušaka, a zatim su iz pištolja pucali u njega i ubili ga. Mladić je prisustvovao tom incidentu, ali uopšte nije reagovao.Ubrzo poslije toga, Mladić je otišao s fudbalskog igrališta u pravcu Konjević Polja.Poslije Mladićevog odlaska, zatočenicima je naređeno da uđu u kamione i autobuse, a zatim su u ranim večernjim satima prevezeni u grad Bratunac, ili u Kravicu, pod pratnjom pripadnika bataljona Vojne policije. Kada su zatočenici pokušali da pokupe svoje torbe na ulazu u igralište, rečeno im je da im više neće biti potrebne.

Rijeka Jadar

Dana 13. jula 1995. ubijeno oko 15 muškaraca, bosanskih Muslimana, na jednom mjestu na osami, na obali rijeke Jadar.

Cerska dolina

Dana 13. jula 1995. izvršeno ubistvo i potom pokopavanje oko 150 muškaraca, bosanskih Muslimana, na jednom mjestu pored kolskog puta u Cerskoj dolini, na oko tri kilometra od Konjević Polja.

Skladište u Kravici

U poslijepodnevnim satima 13. jula 1995., svjedoku KDZ063 je naređeno da se ukrca u jedan od dva autobusa koji su zatočenike prevozili s livade u Sandićima u skladište u Kravici.Pripadnici snaga bosanskih Srba su zatočenicima po dolasku naredili da trčećim korakom što brže izađu iz autobusa i uđu u skladište; svjedok KDZ063 je ušao u Istočnu prostoriju. Ostalim muškarcima, bosanskim Muslimanima, na livadi u Sandićima, uključujući svjedoka KDZ071, naredili su da se postroje u kolonu po četiri i da krenu pješice ka skladištu u Kravici. Pripadnicima 3. skelanskog voda naređeno je da se grupa zatočenika sprovede do skladišta, a pomagalo im je „nekoliko momaka iz Šekovića“.Zatočenike su okružili ljudi u uniformama i s automatskim puškama, koji su bili postavljeni na svakih pet metara duž puta. Kada su zatočenici stigli u skladište u Kravici, naređeno im je da prođu pored autobusa, koji je bio parkiran ispred, i da uđu u objekt. Svjedoka KDZ071 su odveli u Zapadnu prostoriju.Zatočenike su u grupama dovodili u skladište tokom dva sata, otprilike od 15:00 do 17:00 sati. Obezbjeđivali su ih pripadnici snaga bosanskih Srba – uključujući pripadnike 3. skelanskog voda i Bratunačke brigade – koji su nosili zelene šarene uniforme. Pripadnici 3. skelanskog voda su se rasporedili polukružno oko skladišta, sa strane i iza same zgrade.Drugi pripadnici snaga bosanskih Srba hodali su među zatočenicima i neke od njih ispitivali. Muškarcima su naredili da predaju sve vrijedne predmete i dali su im vode.Nekim muškarcima su dali cigarete.Otprilike u 17:00 sati, skladište je bilo toliko ispunjeno da su se zatočenici gotovo gušili. Prema riječima svjedoka KDZ063, nešto nakon dolaska u skladište u Kravici, vojnici, bosanski Srbi, koji su čuvali zatočenike uznemirili su se i razbjesnjeli. Kratko nakon toga, izvan skladišta je počela intenzivna pucnjava, koja je trajala otprilike pola sata.Dok je pucnjava trajala, vojnici su ulazili u skladište i izlazili iz njega, i izgledali su uspaničeni, te su vikali na zatočenike da Muslimani napadaju vojnike.Među zatočenicima je zavladala panika i strah, jer nisu znali šta se događa napolju. Nakon što je prestala prva faza pucnjave, dva muškarca u uniformama ušla su u Istočnu prostoriju i počela da pucaju na zatočenike; došlo je još pet do deset vojnika koji su im se priključili. Dok je svjedočio o tome kako je počela pucnjava u skladištu, svjedok KDZ071 je objasnio da je, dok su posljednji zatočenici, bosanski Muslimani, ulazili u Zapadnu prostoriju, jedan čovjek protestovao stražaru da nema gdje da sjedne, nakon čega je stražar otvorio vatru na njega. Odmah nakon toga, stražari su počeli da pucaju na druge zatočenike. Vijeće napominje da se ovaj iskaz razlikuje od iskaza svjedoka KDZ063, ali konstatuje da to može biti iz više razloga, naprimjer zbog toga što su svjedok KDZ071 i svjedok KDZ063 bili zatočeni u različitim prostorijama, uslijed mjesta gdje se svaki od tih svjedoka nalazio u svakoj od prostorija, kao i zbog traume koju su tada doživjeli. Dok su pripadnici snaga bosanskih Srba ulazili u skladište i pucali na zatočenike iz mitraljeza M-84 i automatskih pušaka, na vrata i prozore je otvarana vatra i izvana. Pored pucnjave, kroz prozore skladišta ubačeno je nekoliko ručnih bombi. Pucnjava se stišala kada je pao mrak, ali se uz prekide nastavila tokom cijele noći.Do tada je skladište već bilo puno mrtvih tijela.Tokom prekida u pucnjavi moglo se čuti stenjanje i zapomaganje ljudi. Pripadnici snaga bosanskih Srba ubili su one koji su pokušavali da pobjegnu kroz glavna vrata ili prozore.Ujutro 14. jula, pripadnici snaga bosanskih Srba pozvali su ranjene u skladištu da izađu uvjeravajući ih da će ih preuzeti MKCK i odvesti u bolnicu na liječenje. Ranjeni su izašli i onda im je naređeno da zajedno pjevaju srpske nacionalističke pjesme otprilike pola sata, sve dok se nije začula rafalna paljba. Poslije toga, nije se više čuo nijedan glas. Pripadnici snaga bosanskih Srba nastavili su da ispaljuju pojedinačne hice kako bi ubili preostale preživjele. Dok su pucali u malobrojne preživjele, vojnici su im sve vrijeme psovali „tursku majku“ i „islamsko pleme“. Više od 1300 muškaraca i dječaka je ubijeno.

Tokom cijelog dana 13. jula 1995., muškarci, bosanski Muslimani, koji su bili odvojeni od žena, djece i staraca i zatočeni u „bijeloj kući“ u Potočarima, prevoženi su u grad Bratunac. Dana 13. jula, muškarci, bosanski Muslimani iz kolone, koji su držani na više zatočeničkih lokacija na putu Bratunac–Konjević Polje–Milići, nakon što su se predali pripadnicima snaga bosanskih Srba ili nakon što su ih oni zarobili, takođe su prebačeni u grad Bratunac. Muškarci, bosanski Muslimani, prebačeni u grad Bratunac bili su zatočeni u školi „Vuk Karadžić“  i u hangaru koji se nalazio iza nje. Zatočenici su takođe držani u 80 do 120 autobusa i kamiona parkiranih na ulicama grada Bratunca, na više lokacija, uključujući lokaciju ispred kruga škole „Vuk Karadžić“, u štabu MUP-a, zgradi opštine,na stadionu u Bratuncu i u garaži preduzeća „Vihor“. Na svim tim lokacijama, zatočene bosanske Muslimane čuvali su pripadnici Vojne policije Bratunačke brigade,a pomagali su im pripadnici MUP-a. Zatočenici su držani u pretrpanim prostorijama na raznim lokacijama. Pripadnici snaga bosanskih Srba u periodu od 12. do 14. jula 1995. u školi „Vuk Karadžić“ i na okolnom području ubili najmanje 50 muškaraca, bosanskih Muslimana.

Otprilike u 19:00 sati 13. jula, Drago Nikolić nazvao je Dragana Obrenovića u kasarni u preduzeću „Standard“ i rekao mu da ga je upravo nazvao Popović i obavijestio ga da će veliki broj bosanskih Muslimana koji su zatočeni u Bratuncu biti prebačen u Zvornik kako bi tamo bili ubijeni.

U 20:10 sati, Deronjić je s optuženim razgovarao preko posrednika i obavijestio ga da se u Bratuncu nalazi 2.000 zatočenika i da se očekuje da će ih pristići još tokom noći.

 Razgovor je tekao kako slijedi:

 : Čekam na razgovor sa predsjednikom Karadžićem. Je li tu?

 B: Da. : Halo! Samo malo, sad će se javit’ dežurni, gospodine predsjedniče.

B: Halo! Deronjića imam u vezi. : Deronjić, javite se.

D: Halo! Da. Evo čujem. : Deronjić, koliko hiljada pita predsjednik?

 D: Oko dvije za sad. : Dvije, gospodine predsjedniče. (čuje se u pozadini)

D: Ali biće još u toku noći. 

D: Jel se čujemo, predsjedniče? : Ne čuje vas predsjednik Deronjiću, posrednik ovdje.

D: Imam negdje oko dvije hiljade sad ovde do

 : Deronjiću, predsednik kaže ovako: „Sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra.“ D: Dobro.

 : Deronjiću, ne u magacine tu, nego negdje drugo.

D: Razumio. : Prijatno.

Prevoz zatočenika s područja Bratunca u Zvornik počeo je u noći 13. jula. Tu noć sve izbeglice iz Potočara su stigle u Kladanj i dalje su odvožene na tuzlanski aerodrum.

izvor: https://www.srebrenicamemorial.org/bs/article/273/dvanaest-dana-sjecanja-13-juli

Džuma Namaz

Social Media

Radno Vrijeme

Redovni Namazi u Dzematu

SABAH 30min prije izlaska sunca / AKSAM po vaktij

Vaktija