DŽUMANSKA PORUKA

Esselamu alejkum, postovane dzematlije!

Džumanska poruka naseg oblasnog imama, hfz. Midhat ef. Sejfića:

ŠTA JE TO U NAŠIM GLAVAMA?

​Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i sve sljedbenike.

Esselamu alejkum, draga braćo i sestre u Dini Islamu! Prema novom dopisu od Islamske zajednice u Austriji, ni naredne dvije džume nećemo moći klanjati u našoj džamiji. Međutim, po prvi put se dopušta klanjanje u džematu u slučaju da se dvije ili više osoba slučajno u isto vrijeme zadese u džamiji. Naravno, uz poštovanje svih higijenskih normi, razmak od 2 m i (strogo preporučeno) nošenje FFP2 maske. Ovo je vrijeme izazova i iskušenja, za koje mi moramo naći adekvatan odgovor. Nedostatak našeg druženja u džamiji je samo jedan od njih.

Danas, međutim, želim da ukažem na jedan drugi problem, a to je poremećaj odnosa u porodici, što je direktna posljedica nervoze nastale zbog socijalne distance. Sve je više nasilja u porodici, neposlušnosti prema roditeljima, te razvoda brakova. S toga u današnjoj poruci dana petka želim s vama da podijelim jednu priču, koja treba da nas zapita šta je to u našim glavama i da nas podstakne na razmišljanje i popravljanje stanja u porodici. Priča jeste malo poduža, ali je vrijedna čitanja.

– Hodžaaa, hodžaaa, gdje si moj dragi, pomagaj!

– Selam, sinko, sprva reci i Allaha se sjeti, ne srkleti. – Bog ti rahmet i dobro darovao!

– Razbi mi glavu, moj hodža, ona moja! Nema ni tri mjeseca kako si nas vjenč’o, a ja bih se sad razvjenč’o. U takvom sam halu, da mi je samo duši selameta, ma glava me boli od nje. Šta sve može stati u tu njenu glavu, ja ne mogu ni da povjerujem! Al’ svaki dan nešto novo, danas ovo, sutra ono, pa de, bona, ženo, ohani malo, pa crknut ću! Ja to ne mogu ni popamtit’ šta sve ona meni nabraja.

– Sinko, sjedi, sjedi malo, evo ti vode, napij se! Polahko, da ja i ti malo popričamo!

Vidi, meni je sedamdeset i koja, sve su mi sijede i u bradi i na glavi, al’ nijedna nije od žene. Ni moje, niti drugih, a ima puno žena. Jedne smo na ahiret ispratili: naše dobre nane, majke, tetke… Druge su još s nama: naše supruge, kćerke, sestre.

– Ma znam ja to, moj hodža, al’ ova moja, ona je nekako drugačija!

– Znam, sinko, jeste, ona je samo jedna, s tobom, do tebe, u tebi, oko tebe! Ona se tebi predala i došla u tvoju kuću da diše s tobom, da dijeli s tobom i dobro i zlo. Da razmišlja s tobom, da šuti s tobom, da priča s tobom, da jede i spava s tobom, i kad imaš i kad nemaš, i kad si raspoložen i kad nisi, i kad si zdrav i bolestan. Ona je spremna da cijeli svoj život provede s tobom. Pa de i ti malo pogledaj da provedeš život s njom. Ti si navikao na jedan način života, a sad treba malo promjene. Ona je dolaskom u tvoju kuću napravila promjenu. Pita li se ona šta može stati u tvoju glavu? Pitaš li se ti koliko ti nju izluđuješ, nerviraš, povrjeđuješ?

– Ma, moj hodža, ne mogu ja tebi opisati moj hal! Sve mi nešto gori u prsima, u stomaku, džigere mi se tresu, srce hoće da iskoči!

– Eh, sinko moj, a sjećaš li se dana kad ti je srce htjelo iskočiti koliko si je volio, koliko si čeznuo da je vidiš, da čuješ njen glas, a sad ti to nekako mrsko. Možda ti to šejtan vesvesu kakvu donosi?

– Hodža, ba, pa ti nju braniš?

– Ne branim, sine! Ja ovog časa pomažem tebi da pogledaš svijet drugim očima, da otvoriš oči, da ne žmiriš. Ti i dalje sanjaš majčinu sobu, majčino tepanje, nenino ušuškivanje u dušeku kad zima udari, kad svi jutrom ustanu, a paze da tebe ne probude. Ne budi dijete, ti više nisi dječak, ti si sada muž, odrastao čovjek. Sutra treba da dijete dočekaš svoje, da budeš muškarčina, otac, junak, da se stijene ni brda ne bojiš, da se ne bojiš ni topovskog đula, ni pera kadijina, ni sablje dželatske.

– Ojj, hodža, ti mene sad u bunilo baci, ja sad ne znam šta da radim.

– To sam i čekao da kažeš, sinko! To je dobar odgovor, sad si počeo da otvaraš oči i da razmišljaš sa druge strane sobe. Tvoje mjesto nije za vratima gdje djeca sjede kad gosti dođu, ti si sada odrastao muškarac, sada sjediš u pročelju i imaš familiju. Sad zatvori oči i zamisli tvoju dragu, onako kao kad si joj pod pendžere išao, kad si hvatao svaku njenu riječ, kad si osluškivao kako ona diše i kako kroz mušepke izbija vreli zrak iz njenih usta i stvara maglu u vedroj zimskoj noći; ona na vrućem minderu, a ti na merdevinama na studeni, al nisi mario. Eh, poslušaj šta ti ona sada viče. Ona ti uvijek iskreno srcem priča: i tada je, a i sada to radi, al’ ti samo nećeš da čuješ. Reci mi sinko, šta ti ona viče. Zaviri u njenu glavu svojim srcem pa poslušaj dušom.

– Ojjj, hodža moj. Teško mi je. Sad mi se plače i ne znam šta da radim.

– Evo, ja ti kazujem, de poslušaj šta ona veli. Sad si mi kazivao da ti nije jasno šta sve u njenu glavu može da stane. De mi reci, sinko, šta je u tvojoj glavi. Jer kad se insan zaljubi, ako mu je u glavi ono što srcem osjeća, onda mu je i duša puna. Dočim, ako u glavi nema onoga što srce vidi, tada duša spava, vehne i umire. Zato moraš napraviti vezu između srca i uma. De to poveži.

– Ma ne znam ja to, moj hodža, stid me to reći.

– Ne treba da te bude stid, ti to imaš u sebi, samo napravi put, prenesi ono iz srca u glavu. Reci mi, čime si ti zauzet, o čemu se brineš?

– Pa znaš, hodža, o čemu, sve je na meni, sav posao koji je radio babo sada ja radim. I moram da se brinem o svim poslovima; o robi, o trgovini, o obavezama, o radnicima, eto, to je moja briga.

– Ima li još šta?

– Pa brinem se o kući, o porodici, o majci, o svima pomalo, al posao je na prvom mjestu!

– Eh, to je to moj sinko. Ti si se zarobio u posao. Ti si sav posao sebi stavio u glavu, a ne ide to tako. Moraš napraviti mjesta za sve u glavi, a ono najbolje ostavi u srcu, al’ nemoj da ga zapostaviš tamo, već misli i na njega. Ono će ti pomoći da riješiš ono što ti je u glavi.

Nama je šehadet, din božiji najpreči, i la ilahe illellah je u srcu, razumom ga se prisjećamo, a jezikom ponavljamo i tako to održavamo. Na isti način misli o onima koje voliš, koji ti ispunjavaju život, s kojima dijeliš najljepše trenutke i radosti, s kojima dočekuješ noći i izalske sunca.

A onda pogledaj i srcem i glavom, razumno, šta je to u njihovim glavama, o čemu one brigu vode. Eto, tebe je žena nasikirala, pa de vidi šta je u njenoj glavi? Evo, ja ću ti ispričati iz mog iskustva. U glavi svake žene, supruge je kuća, muž, pripremanje hrane, namještanje odjeće, briga o djeci, roditeljima, i tvojim i njenim, gosti, blagdani, veselja, porodični dani kojima se radujemo, tuge i žalosti, bolesti, raspoređivanje, prijatelji, komšije, rodbina, poduka djece i školovanje, mekteb, kupovine, prodaje, imanje, usjevi, sjetve i žetve, stoka, mal, sitni mahlukat, štednja i raspolaganje, posjete, ispraćaji, poslovi oko kuće, bašća, savzovat, briga o zajednici, o vašem porodičnom i familijarnom položaju među ljudima i puno još toga.

Sve je to u glavi naših žena, majki, sestara, one sve to nose u sebi, al’ kad nas ugledaju i kad su s nama one opet gledaju da nama ugode, da nas obvesele, da nas rasterete, i kad nam nešto pričaju i šapuću, one nas podsjećaju šta trebamo da radimo, i šta one rade, da ih pohvalimo, da ih zagrlimo, da im koju lijepu kažemo, šapnemo, da ih ohrabrimo, da im damo podršku, da ih poguramo, da znaju da smo s njima, da ih ne izdajemo, da ne prepuštamo da one same nose to breme.

Zato, ne razbijaj glavu, već probudi dobre uspomene u duši, a u srcu raspiri žar ljubavi, pa poslušaj razumom šta ti žena iz glave svoje bejani, pa onda kaži: ‘S pomoći Božijom, sa bismillom i našim trudom, sve ćemo to odraditi i završiti, ne brini, hajd kahvu pristavi pa da popričamo, da uz lijep naum pos’o uzdurišemo.’

Upamti, sinko: Ako ženi pokloniš srce, otvoriš dušu i poslušaš je razumom, ona će ti pokloniti sebe i sve što zna i umije, i neće prigovarati jer će ona u tome uživati i sreću gledati. Kad joj podariš osmijeh, onda će ti darovati zahvalnost, kad joj poklonših riječ, ona će ti vratiti dugim sjećanjem, a kad joj pokloniš sebe, ona će ti pri svakom pogledu u nju, poklanjati svoj život.

Hajd’ sada, sinko, svrati u dućan, uzmi halve i mirisa, pa hitro kući, veselo sa hanumom svojom popij kahvu i zasladi se, pa slatko o onome što trebate raditi, dogovorite se! Bismilletom, šućur Allahu učini, a sutra, na lijepi petak, sadake potajno udijeli, i sa džume opet hanumi pohitaj i slušaj šta priča, vidjet ćeš radosti, veselja i rahatluka, ako Bog da, i ne brini, sinko, jer vjernik, ako ga jutro rastuži, podne ga već obveseli. Ako ga u ikindiju pos’o saleti, u akšam on sa svojim halalom radostan s hanumom divani, berićetom i rahmetom božijim okružen.

– Hvala ti, hvala ti, moj dobri šeh-efendi, daj mi ruku da ti suzom mudrost poljubim.

​Molim Dragog Allaha da popravi stanje u našim porodicama. Amin. ​Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!